22. OŽUJKA - SVJETSKI DAN ZAŠTITE
VODE
«Voda za budućnost»
ovogodišnji je slogan pod kojim je cijeli svijet obilježio jedanaesti po
redu Svjetski dan zaštite voda. Tradicija slavlja vode i podsjećanja na njezinu
esencijalnu važnost potječe od 1992. godine, kada je Generalna skupština UN-a donijela
rezoluciju o proglašenju 22. ožujka Danom voda. Inicijativa je diljem svijeta
prihvaćena te se na ovaj dan posvuda održavaju brojne aktivnosti s ciljem buđenja
svijesti javnosti o važnosti očuvanja vodenih resursa. Podatak da je samo jedan posto
svih voda na Zemlji podobno za piće, dok čak 97 posto čine mora te 2 posto ledenjaci,
dovoljno je snažan da bi čovjek spoznao nužnost skrbi o vodi, bez koje bi se svaki
oblik života na Zemlji ugasio.
Evo što je, između ostalog, zaključeno na Skupu
o Zemlji koji je održan u brazilskom gradu Rio de Janeiru 1992. godine:
·
"Proširiti
istraživanja količine i kakvoće vode koja će biti na raspolaganju rastućem
stanovništvu i gospodarskim potrebama. To se događa u trenutku kada programima
istraživanja vode nedostaju potrebna sredstva i odgovarajući stručnjaci.
·
U upravljanju vodama mora se prihvatiti potreba zaštite cjelovitosti vodenih ekosustava, te
sprečavati njihovo degradiranje na razini slivnog područja. Zaštita vode trebala bi
uključivati i preventivni pristup s ciljem sprečavanja i smanjivanja onečišćenja.
·
Države
moraju utvrditi i zaštititi vodna bogatstva i osigurati korištenje vode na održiv
način. Potrebni su im učinkoviti programi sprečavanja i nadziranja onečišćenja.
Postoji posebna potreba za odgovarajućim sanitarnim tehnologijama i tehnologijama
odlaganja smeća, namijenjeni gradovima s niskim prihodima i velikom gustoćom
naseljenosti.
·
Obvezna je procjena utjecaja na okoliš za sve veće razvojne programe koji se tiču izvora voda,
a za koje se pretpostavlja da bi mogli narušiti kakvoću vode i vodene ekosustave.
Potrebno je razviti i alternativne izvore slatke vode, prikupljanje kišnice - posebno na
malim otocima - ponovnu uporabu otpadnih voda i recikliranje vode".
Ovakva briga o vodama pretpostavlja i uporabu skupe tehnologije, koju
proizvode uglavnom bogate zemlje. Gospodarstvo siromašnih zemalja, među njima je i
Hrvatska, to teško može ostvariti. Skup o Zemlji u Riju donio je i zaključke
koje je do 2000. godine trebalo ostvariti. Evo nekih od njih:
·
"Svakom
gradskom stanovniku osigurati najmanje 40 litara pitke vode na dan,
·
Osigurati
zadovoljavajuće sanitarne uvjete za najmanje 75 posto gradskog stanovništva,
·
Uspostaviti
standarde za ispuštanje i odlaganje gradskog i industrijskog otpada,
·
Prikupljati
i reciklirati, odnosno odlagati tri četvrtine gradskog otpada na način prihvatljiv po
okoliš,
.
Seoskom stanovništvu u svim krajevima svijeta osigurati pristup pitkoj vodi i
odgovarajuće sanitarne uvjete potrebne za zdrav život, uz održavanje temeljnog lokalnog
okoliša,
·
Nadzirati
oboljenja uzrokovana onečišćenom vodom i težiti iskorjenjivanju riječnog sljepila i
bolesti uzrokovane gvinejskim crvom,
·
Proširiti istraživanja količine i kakvoće vode koja će biti na raspolaganju rastućem
stanovništvu i gospodarskim potrebama. To se događa u trenutku kada programima
istraživanja vode nedostaju potrebna sredstva i odgovarajući stručnjaci,
·
U upravljanju vodama mora se prihvatiti potreba zaštite cjelovitosti vodenih ekosustava, te
sprečavati njihovo degradiranje na razini slivnog područja. Zaštita voda trebala bi
uključivati i preventivni pristup, s ciljem sprečavanja i smanjivanja onečišćenja,
·
Države moraju utvrditi i zaštitu vodnih bogatstva i osigurati korištenje vode na održiv
način. Potrebni su im učinkoviti programi sprečavanja i nadziranja onečišćenja.
Postoji posebna potreba za odgovarajućim sanitarnim tehnologijama i tehnologijama
odlaganja smeča, koje su namijenjene gradovima s niskim prihodima i velikom gustoćom
naseljenosti...".
Onečišćenje voda dobrim je dijelom uzrokovano iz takozvanih globalnih izvora. Ti izvori
onečišćenja uglavnom se nalaze u bogatim zemljama. Iz industrijskih postrojenja u
atmosferu se ispuštaju razne čestice i plinovi koji sadržavaju otrovne tvari. One
kruže u atmosferi, ciklone i anticiklone ih raznose, pa često dospiju i onima koji s
njihovim ispuštanjem nemaju nikakve veze. Nedavno je kod nas padala kiša u kojoj su se
nalazile sitne čestice pijeska iz Afrike. Kako nam dolazi pijesak iz Afrike, tako nam na
isti način dolaze i otrovne tvari uglavnom iz bogatih, industrijskih zemalja.
Onečišćenje voda ne samo da ugrožava čovjeka i živi svijet na našoj Zemlji, već uništava i prirodne ljepote.
Poznato je da sedrene barijere, odnosno slapovi, mogu nastajati samo u vodi visoke
čistoće i kakvoće. Isto tako već nastale sedrene barijere u onečišćenoj vodi
nestaju jer ugibaju sedotvorci, odnosno biljke i životinje koje uz pomoć vode stvaraju
sedrene nakupine, koje tijekom milijuna godina postaju manje ili veće sedrene pregrade.
Na našim kraškim rijekama slapovi su česta pojava. Bez tih ukrasa neke naše rijeke, primjerice,
Krka ili Mrežnica, bile bi obični potoci. Stoga u Hrvatskoj postoji dvostruka obveza u
očuvanju čistoće naših, posebice kraških rijeka: ponajprije zato što nam treba
čista voda za stanovništvo i životinje; i stoga jer čuvajući čistoću naših
kraških rijeka čuvamo posebne prirodne ljepote u našoj domovini. Stoga se isplati
potruditi i očuvati to prirodno i gospodarsko blago.
Nezgoda je i u tomu što je kraško područje, kroz koje protječu naše rijeke,
porozno i ono jednostavno propušta vodu kroz pukotine u geološkoj podlozi. Kroz te pukotine lako se
širi onečišćenje, posebno oni onečišćivači koji su lako topljivi u vodi. Još
jedna opasnost prijeti onečišćenju naših, posebice kraških rijeka, a to je veliki
broj jama i spilja na tom području. Mnogi smatraju kako su to pogodna mjesta za
smetlišta. A bacanjem tvari koje onečišćuju vode, samo je jedan maleni korak da s
malenom količinom onečišćivača onečistimo velike količine vode i velike prostore,
jer se otrov širi podzemljem krasa kao kroz poroznu podlogu.
Hrvatska u toj vodnoj križaljci ipak na sreću, još uvijek dobro kotira. Naši su vodni resursi u čak 90
posto slučajeva podzemni i dobro očuvani pa se količine kojima raspolažemo procjenjuju
na respektabilnih 8,3 tisuće prostornih metara vode po stanovniku godišnje. Zato nam
podatak da je europski prosjek 4,4 tisuće po stanovniku mora biti ozbiljno upozorenje za
ponašanje u tisućljeću što nam predstoji. I stoga se može zaključiti da očuvanje
čistoće naših voda, našeg stvarnog i velikog bogatstva, nije zadaća i dužnost samo
nekih ustanova, nego i svih nas i svakog od nas!
Ako male stvari pokreću svijet, dovoljno će biti da svatko od nas brižno zatvara
slavinu u kuhinji ili kupaonici, jer kapa li ona tempom od samo dvije kapi u sekundi,
godišnje će biti neiskorišteno i bačeno nezamislivih šest tisuća litara
najdragocjenije tekućine na zemlji!
